Ćelav sam, pa šta?
15. februara je bio Međunarodni dan dece obolele od raka. Udruženje „Čika Boca“, „Uvek sa decom“ i mi, MladiCe smo ovaj dan obeležili na platou ispred Filozofskog fakulteta. Taj događaj nazvali smo „Ćelav sam, pa šta?“ Za nas je dan počeo oko 11 časova pre podne, kada smo se na platou iskupili, i akcija je počela. Za početak, podelili smo se u nekoliko grupa i po Knezovoj delili flajere kojima smo promovisali akciju „Rano otkrivanje… veće šanse“.
Neki od nas su imali uspeha, a neki smo se opet vratili razočarani u svoje sposobnosti deljenja flajera. Sve zbog toga što neki prolaznici nisu hteli ni da nas saslušaju, ali smo onda primenili Miloševu taktiku i samo ljudima gurali u ruke flajere. Pošto smo postavili zvučnik, jedan čika Vlada je svirao gitaru i pevao za nas. Zatim je usledilo šišanje kao znak podrške onima koji se trenutno leče, jer je ćelava glavica nekako prepoznatljiv znak. Miloš i Dino su, za početak jedan drugog ošišali električnim mašinicama, a naši drugari frizeri su samo dovršili započet posao. A onda je naš Vlada došao na red za šišanje. E tad se skupilo najviše ljudi, to je baš bio događaj. Vladina dugačka kosa je završila na betonu Knez Mihailove. Vlado, svaka čast.
Naš drug Stefan Petrović je takođe dobrovoljno dao svoju glavu na šišanje. Mogu misliti kako smo izgledali onima koji nisu znali o čemu se radi… Verovatno kao gomila ludaka koja vrši besplatno šišanje na sred platoa, uz muziku, dok ga drugi snimaju, fotografišu i aplaudiraju. Hahaha. Našem programu se priključio i muzičar Neven, koji je pevao, svirao gitaru, usnu harmoniku i još neki neindentifikovani instrument (zvečka, daire?!) koji mu je bio prikačen za nogu. I to sve u isto vreme. Sa njim su tu bili i ljudi koji su pevali narodne pesme i igrali tradicionalne igre. A posle njih usledilo je ono što je na mene ostavilo najveći utisak: mladi plesači. Igrali su one plesove tipa rumba, samba, tango (ne razumem se baš najbolje), i svaka im čast. U svakom slučaju, ceo program je bio zabavan. Prolaznicima smo delili bedževe sa logom radija, „Čika Boce“, i one na kojima je pisalo „ćelav sam, pa šta?“ I jeste da je bilo hladno, i jeste da smo se posmrzavali tamo, ali smo se sve vreme smejali. Nekako su nam srca bila puna. Slušali smo muziku, šalili se… Nikola i ja smo čak plesali na sred Knez Mihailove, na začuđene poglede prolaznika. Hahaha. Baš, baš je bilo lepo. Nadam se da smo stvarno uspeli drugima da prenesemo poruku koju smo imali na umu.